Interview

Klasika.hr

Na pragu međunardne karijere

U subotu 12. ožujka u Operi u Rimu (Teatro dell'opera di Roma) na premijeri Verdijeva Nabucodonosora pod ravnanjem Riccarda Mutija u ulozi Velikog Belovog svećenika nastupio je mladi hrvatski bas Goran Jurić. Nastup na premijeri Verdijeve opere pod ravnanjem prvoga verdijanskog dirigenta današnjice siguran je korak u međunarodnu karijeru 28-ogodišnjeg Karlovčanina. Rođen 1983., u Glazbenoj školi u rodnome gradu učio je flautu i pjevanje kod Radmile Bocek i na zagrebačkoj Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski maturirao je pjevanje kod Bojana Pogrmilovića. Godine 2010. završio je preddiplomski studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Vlatke Oršanić. Student je opernog smjera jednogodišnjega diplomskog studija na Akademiji i apsolvent fonetike i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Talijanski jezik usavršavao je u Instituto Davide u Firenzi i u Laboratorio internazionale della comunicazione u Gemoni del Friuli. Radi i kao prevoditelj talijanskog jezika. U pjevanju se usavršavao na nizu majstorskih tečajeva kod uglednih umjetnika, od kojih neka budu spomenuti Gerhard Zeller, Philip Pickett i Roberto Scandiuzzi. Ravnomjerno raspoređuje opernu i koncertnu karijeru. Glumački se obrazovao u Dramskom studiju Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu te u studiju Kubus u Zagrebu kod dramske pedagoginje Simone Dimitrov-Palatinuš. Dobitnik je sljedećih nagrada: 2005. prve nagrade na Državnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa u Dubrovniku te 2010. druge nagrade i posebne nagrade Slovačkog narodnog kazališta u Bratislavi i Češkog narodnog kazališta u Pragu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Mikuláš Schneider-Trnavský u Trnavi, Slovačka kao i prve nagrade na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Iris Adami-Coradetti u Padovi. Od sezone 2011./2012. član je Bavarske državne opere u Münchenu.

Moglo bi se reći da ste prototip današnjeg mladog opernog pjevača - bas je s 28 godina doista mlad. Shvatili ste što danas znači biti operni pjevač.

Recimo da jesam. Ovako razmišljam: nitko od vas ne može stvoriti umjetnika, sami morate u sebi tražiti tu, kako volim reći, pjevačku životinju. Svatko to mora sam u sebi tražiti, bio pjevač ili instrumentalist. To je životna snaga, životni eros, glad za znanjem, za novosti, za svijetom. I to se apsolutno odražava u pjevanju. Jer, ako na audicijama nešto ne ponudite, od njih neće biti ništa. Ako ste nešto ponudili, onda će vas prema potrebi krotiti, sjeći. Ali ako dođete prazni, nitko neće ništa ulijevati u vas. Samo će reći: „Sljedeći, idemo.“

To je ustvari točno. Publika očekuje da će joj umjetnik pružiti doživljaj. A kako će ga pružiti, ako ga sam nema.

Vrlo je teško gledati i slušati nekoga te vidjeti da ne uživa u svom poslu, da ga ne doživljava. Kad gledam nekoga takvog, žao mi ga je na neki način. Pitam se: zašto se bavi nečim ako u tome ne uživa? Neka barem pokuša riješiti taj problem. Ima svih mogućih stručnih osoba koje u tome mogu pomoći, dramskih pedagoga, psihologa, ima terapeuta svih mogućih vrsta, a, naravno, postoji i mnoštvo drugih zanimanja.

Mogu pomoći, ali bitno je da u sebi imate ono nešto, nazovimo to talent. Već ćete naći načina kako riješiti problem, ako se pojavi.

Moram priznati da ne volim riječ: talent. Više volim pojmove: otvorenost i zatvorenost, zato što smatram – možda sam još naivan, možda ću s vremenom drukčije razmišljati, ali sada tako mislim – da svi sve mogu raditi, ali svi ne uspiju napraviti sve. To je jedno. Ta tradicionalna riječ talent u mom rječniku znači otvoreno. Neke su osobe otvorene i njima će sve ići puno brže i lakše. Ali to ne znači da neke zatvorene osobe, koje bi ljudi a priori otpisali kao netalente, nemaju u sebi to što se najčešće naziva talentom.

Ako ga imaju, kad tad će se otvoriti.

A možda neće. Jer nekim ljudima treba pružiti pomoć. Neki ljudi zaista ne mogu sami. Ali opet, ne možete stalno nekoga vući za rukav.

Ipak mislim da se talent mora imati, inače, kako je rekao naš veliki Vladimir Ruždjak: „Kad bi se moglo naučiti pjevanje, onda bi to mogao naučiti svatko.“

To je istina. Ali pedagogija je napredovala, jako se puno znanstvenika uključilo u taj proces, ima mnogo organizacija gdje se dijeli znanje, zaista se pokušava ljudima pomoći na sve moguće načine. Ima pjevača kojima je pedagogija doista pomogla. Možda su prema nekakvoj prirodnoj vagi bili otpisani, a pedagogija im je pomogla, napravili su nešto i imaju svoju publiku.

Bez rada i ulaganja u sebe nema ništa, ali ipak, ako nemate nešto urođeno i prirođeno, kako će to netko izvući iz vas?

Mislim da to jest i nije istina, jer mislim da je kreativnost jača od talenta, ali kreativnost zahtijeva rad. Kreativnost treba prihvatiti kao način razmišljanja. Ona nije nešto samo po sebi razumljivo kao: ja to imam pa me baš briga, ne moram više raditi. Mnogi ljudi ne znaju da imaju pravo kreativno razmišljati, osjećati i djelovati. Mnogi ne znaju da se mogu i kreativno izraziti. I tim ljudima treba pružiti ruku pomoći i odjednom iz njih provali prava bujica talenta. Ali, kako rekoh, netko je prirodno otvoren i ta se kreativnost nameće kao dominantna psihološka kategorija. Naravno da su takvi uočljiviji, jer se nikome ne da raditi s ljudima. Naravno, manje je posla raditi s talentiranima. Kome se da raditi s nekim tko je zatvoren, tko je tvrd orah? Ali to ne znači da unutra nema mesa.

Cijeli intervju na klasika.hr